SPLIT: PROSLAVA SVETKOVINE SVETOG VINKA

Ovogodišnju svetkovinu sv. Vinka dočekali smo u novim normalnim uvjetima zbog epidemije bolesti COVID-19, ali iako je to promijenilo naličje dosadašnjih proslava, vjerujemo da onaj žar i radost u srcu nisu ubile nikakve novo-normalne okolnosti. Zbog već poznatih epidemioloških mjera koje nas prate još od ožujka i mi smo, nažalost, morali ovogodišnju proslavu zatvoriti za javnost, ali vjerujemo da smo duhom i molitvom bili povezani sa svim ograncima Vinkovske obitelji koji djeluju u našem gradu te sa prijateljima i dobročiniteljima kojima je svetkovina sv. Vinka na srcu.

I ove smo se godine pripremali na poseban način trodnevnom duhovnom obnovom iz koje smo svaki dan izlazile obnovljene po nadahnutim riječima i poticajima kroz propovijedi predslavitelja misnih slavlja.

Tako nas je prvi dan fra Martin Jaković, OFMConv, nanovo podsjetio na nastojanja sv. Vinka da teži svetosti po služenju bližnjima duboko vjerujući da Božja milost može vratiti u Očev zagrljaj i onoga koji se najdalje udaljio od kuće Dobrog Oca. Pozvao nas je da poput sv. Vinka odaberemo vršiti Božju volju u svom okolnostima života i da poput njega Boga tražimo, njegovo lice gledamo i njegovu ljubav svjedočimo živeći po Evanđelju koje na najsavršeniji način može oblikovati naš život i usmjeriti naše djelovanje. Razlomivši poruku Evanđelja, fra Martin nas je uputio da ne budemo kao Herod koji je Isusa tražio iz hira i  znatiželje. Kad ga je našao, Isus mu ništa nije odgovorio jer LJUBAV nema što reći pred ispraznošću i površnošću. Apostolima pak koji su ga prepoznali rekao je: Blago vašim očima što vide i ušima što slušaju… Na nama je da srcem u ljubavi i iskrenosti – kao košuta što žudi za izvor-vodom – tražimo Gospodina počevši od onog gdje nam je najbliže i što je sv. Vinko često činio – od svetohraništa, jer tamo nas uvijek čeka, tamo je uvijek za nas.

Drugi dan trodnevnice, don Marko Trogrlić, svećenik Vojne biskupije, promišljao je s nama o zahtjevnom pitanju: Tko je Isus za nas? U današnje vrijeme kada informacije brzinom svjetla dolaze s jednog kraja na drugi mnogi znaju sve i sposobni su izreći mnoštvo odgovora a zapravo ne reći ono što je bitno. Postavljeno pitanje uznemirujuće je, kako nekoć za apostole, tako i danas za nas jer traži da uđemo dublje u sebe i da u nutrini nađemo pravi odgovor da je Krist Pomazanik, onaj koji je od Boga poslan i koji se za nas uvijek zauzima. Te odgovore možemo čuti samo ako smo sjedinjene s njim, ako uđemo u bit njegova otajstva i prihvatimo ono što od njega dolazi bilo da je u dimenziji križa ili slave. To nas upućuje i na naš ulazak u misterij Isusa Krista, ne samo po krštenju nego i po zavjetima, a zavjeti obuhvaćaju i dimenziju križa i dimenziju slave. Kao što je Krist postavio pitanje apostolima, a u njegovo vrijeme i sv. Vinku, tako ga postavlja i nama svakog dana i traži od nas odgovor tko je On za nas pa neka taj odgovor uz zagovor Blažene Djevice Marije bude zalog odgovora: Dođite blagoslovljeni Oca mojega…

Treći dan trodnevnice na poseban je način bio svečan jer je sa nama sv. misu slavio novozaređeni o. nadbiskup Ante Jozić. Na početku misnog slavlja izrazio je radost što je među nama i što nam i na ovaj način može zahvaliti za molitve koje smo upućivale Dobrom Bogu i Gospi Sinjskoj za njegov oporavak nakon teških ozljeda koje je zadobio u nesreći koja se dogodila prošle godine neposredno pred najavljeno biskupsko ređenje. U propovijedi je između ostaloga opisao svoje iskustvo tih teških trenutaka i spoznaju kako je bolest uistinu sposobna promijeniti čovjeka ali i prioritete. Sposobna je uvesti čovjeka u letargiju s pitanjem o razlozima zbog čega je to tako i dovesti ga do sumnje u Božju ljubav. Posvjedočio je da mu je u tim teškim trenutcima pomoglo geslo koje je prije tih događaja već izabrao – U tebe se, Gospodine, uzdam – jer u situacijama gdje je čovjek nemoćan ostaje vjera u Boga koja je sposobna izvesti čudo kako se zapravo doživljava i cijeli njegov oporavak. U propovijedi nas je potaknuo i na molitvu za nova duhovna zvanja. Današnji je čovjek stavljen pred mnoge izbore koji nisu lagani, ali izbor za duhovni poziv dar je od Boga i on sigurno neće ostati nijem na potrebe ostvarenja tog dara; a da bi drugi izabrali i prihvatili dar zvanja potrebno je da primijete naše zvanje koje, da bi govorilo i privlačilo, treba ući u tajnu Govora na gori, potrebno je da se srodi s blaženstvima. Svoje zvanje moramo voljeti i ono mora biti izraz radosti i zadovoljstva jer čovjek najbolje biva čovjekom ako radi i živi ono što voli. Na koncu naš izbor zvanja izbor je za služenje u Crkvi – iskreno i slobodno služiti bratu čovjeku i u njemu gledati lice Kristovo. Služiti onako kako Bog to od nas traži i gdje to od nas traži kako je to činio sv. Vinko: Prepusti Gospodinu putove svoje…

Uz svečano euharistijsko slavlje, koje je najdragocjeniji izraz zahvale, željele smo i pjesmom zahvaliti Bogu za don Antino biskupsko ređenje. Prošle je godine naš zbor, na poziv triljskoga župnika don Stipe Ljubasa, trebao sudjelovati na svečanoj akademiji koja je trebala biti održana u Trilju prigodom biskupskoga ređenja, koje je, nažalost, slijedom nesretnih okolnosti bilo odgođeno. Budući da je zbor uvježbao pjesmu koju je za tu prigodu napisala naša s. Vilma Šurjak, a uglazbio maestro don Šime Marović, bila je šteta da pjesma ostane neotpjevana, zato je poslije svete mise održan kratki program tijekom kojeg je izvedena ta skladba. Prije same izvedbe s. M. Andrijana je u ime sestara još jednom pozdravila don Antu i podijelila s njim strepnje i molitve sestara za vrijeme njegova oporavka te radost istih kod primanja dobrih vijesti o oporavku te na koncu radost i zahvala Bogu za svečanost ređenja koje se dogodilo na mjestu izvora kršćanstva i hrvatstva – u prasvetištu Male Gospe u Solinu. Nakon tih uvodnih misli uvela je u povijest nastanka pjesme Raduj se zemljo... koja je naš doprinos biskupskom ređenju. I prepustila je riječ s. M. Mirti i sestrama pjevačicama. Po završetku pjesme s. M. Andrijana je za uspomenu predala don Anti primjerak pjesme kako bi je i sam mogao pjevušiti u dalekoj Bjelorusiji kamo ga služba vodi.

Nadbiskup Jozić i don Josip Dukić, koji je bio u njegovoj pratnji, vidno su bili dirnuti kako tekstom, melodijom tako i idejom sestara da mu na takav način čestitaju.

Druženje je nastavljeno za zajedničkim stolom u blagovaonici. Bilo je na pretek radosti, zahvalnosti, uspomena, pjesme na više jezika... Na kraju smo uz pozdrave i preporuke u molitve obećale i mi molitvu da ga Bog podrži u zdravlju kako bi mu kao dobri pastir mogao služiti, sada u Bjelorusiji kao apostolski nuncij, a kasnije gdje ga poslušnost Setom Ocu odvede.

Na sam blagdan sv. Vinka, jutarnje euharistijsko slavlje predslavio je fra Petar Lubina koji nas je u propovijedi potaknuo da ne trošimo svoje sile na uzaludnim poslovima, nego da se prepustimo Božjoj providnosti jer Bog najbolje zna što nam treba i što možemo činiti da proslavimo Njegovo ime na zemlji. 

Svečarsko raspoloženje doživjelo je vrhunac večernjim euharistijskim slavljem koje je predslavio o. nadbiskup Marin Barišić, a u koncelebraciji su bili: fra Petar Lubina, OFM, don Nikola Šakić, don Ivan Terze, SDB, p. Vatroslav Halambek, DI, fra Matej Jovanović, OFM TOR i fra Josip Dolić, OFM TOR.

Nadbiskup je u propovijedi, govoreći o sv. Vinku, naglasio da ni Vinku nisu na početku svećeničkog života bile bliske poruke koje isijavaju iz Kristova Govora na gori u kojem donosi smjernice koje usmjeruju do punine života s njim. Govor, za koji se može reći da je srce evanđelja mogao je izreći samo Onaj tko je blaženstva oživotvorio, tko je prožet ljubavlju i milosrđem. Čovjek nije sklon tako razmišljati, važna je isplativost, korist, moć, profit... kako danas tako i u Vinkovo vrijeme. Naime, sv. Vinko težio je slavi kod ljudi, karijeri koja će svakako biti od koristi, nije prezao ni od bježanja i u svemu tome se dobro snalazio. Međutim, njegova je veličina u tome da je znao prepoznati i prihvatiti Božji zahvat i dopustio je da ga potpuno promijeni. Jer, onog trena kad se susreo s konkretnim čovjekom u potrebi, kad je od ljudi doživio nerazumijevanje i odbijanje, a od Boga providnost što mu je napraviti zapravo je počelo njegovo istinsko djelovanje po kojem će ga povijest pamtiti kao apostola milosrdne ljubavi. U duhu toga o. nadbiskup je naglasio da je Gospodin  ključ za razumijevanje njegova puta, a onaj tko ga nasljeduje poput kvasca neprimjetno djeluje, ali mijenja osobe i svijet. Sv. Vinko je promijenio sebe a sa svojim brojnim suradnicima promijenio je i svijet. Božji zahvat u svemu tome je da i danas po brojnoj vinkovskoj obitelji milosrdna ljubav osvaja svijet.  

Na kraju obraćajući se nama sestrama, o. nadbiskup je rekao da smo mi nasljednice karizme u kojoj se Vinko tražio, bježao i našao se u Gospodinu, a Gospodina u braći i sestrama. To ne ide glatko. Potičući nas da snagu tražimo u ludosti Božjoj po kojoj nas je izabrao iz svijeta,  zaželio je da se nešto se od ovoga Vinkova  dogoditi i u nama ako želimo odjelotvoriti ovu karizmu u današnjem svijetu.

Na kraju zajedničkog druženja s. M. Andrijana, provincijalna poglavarica, zahvalila je o. nadbiskupu u ime svih sestara na spremnosti da s nama slavi svetkovinu našeg utemeljitelja i na riječima poticaja.

Sveti Vinko. ljubav tvoja koja nema mjere ni broja neka nas poučava da naučimo u konkretnim situacijama prepoznavati potrebe bližnjega i odgovarati onako kako si ti činio iščitavajući duh svoga vremena. (sad)

• Prethodno
• Sljedeće