Splitske sestre milosrdnice Provincije Navještenja Gospodinova proslavile su blagdan svoga zaštitnika sv. Vinka Paulskoga u utorak 27. rujna svečanim misnim slavljem koje je u samostanu sestara u Bribirskoj 10 predvodio splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. Dražen Kutleša. U koncelebraciji je bilo osam svećenika predvođeni generalnim vikarom Splitsko-makarske nadbiskupije don Franjo-Frankopanom Velićem.

Riječ pozdrava na početku misnoga slavlja, koje je svojim pjevanjem uveličao Zbor sestara pod vodstvom mo. Mirte Škopljanac Mačina, uputio je kapelan sestara milosrdnica fra Nikola Žulj, OFM. Čestitavši Milosrdnicama blagdan njihova zaštitnika sv. Vinka Paulskoga, učitelja mudrosti nadbiskup je naglasio svečev poticaj svećenicima i redovnicama da razvijaju kreposti i vođeni Duhom Svetim duše koje susreću vode k Bogu. Istaknuo je, također, da danas osobito trebamo dobre i svete svećenike i časne sestre.

I ovoga puta nadbiskup je sestrama milosrdnicama uputio riječi ohrabrenja i zahvale na svemu što samoprijegorno čine za Crkvu i ljude u potrebi po uzoru na svoga utemeljitelja a zbog čega je karizma koju je on posredovao uvijek aktualna. O sv. Vinku često se govori kao o zaštitniku apostolske djelatnosti, djelâ kršćanske ljubavi, kao o svecu koji je Boga pronalazio u siromasima i služio im. Međutim, nadbiskup Kutleša je u svojoj propovijedi ovoga puta govorio o sv. Vinku kao učitelju mudrosti, nadahnjujući se čitajući knjižicu „Sv. Vinko Paulski, učitelj mudrosti“, koju su prevele i priredile splitske milosrdnice. Ta mu je knjižica pružila pogled u bogatstvo duha sv. Vinka, u duhovnu pozadinu djelovanja toga sveca i njegov zdravorazumski pristup životnim realnostima koje je oplemenjivao vjerom i predanošću Bogu.

Poznato je da je Vinkovo, recimo tako, reformatorsko djelovanje započelo u Follevillu, malom naselju u koje ga je Providnost dovela ispovjediti čovjeka na samrti. Uvidio je zapuštenost duša, njihov vapaj za milosrđem, nepoučenost puka ali i svećenika u radu s dušama. Stoga će kasnije jedna od smjernica, načela koja je Vinko postavio svećenicima Misijske družbe, biti upravo revnost za duše. Jednostavnost, poniznost, blagost, mrtvljenje i revnost za duše trebala su bit obilježja jednog svećenika poslanog siromašnom puku“, kazao je nadbiskup dodavši da su te kreposti stajale u pozadini Vinkova apostolskog djelovanja i svaka na specifičan način smjera na neko od evanđeoskih blaženstava. „Stoga mi se čini važnim zaustaviti se na njima kako bi zaronili u bogatstvo njegove karizme. Nisu puka izvanjska djela kršćanske dobrotvornosti ono što opravdava vaš poziv redovnica nego duh kojim to činite. Samo po tom duhu vaša će prisutnost u Crkvi donositi plodove.“

Govoreći o kreposti jednostavnosti (prostodušnosti) nadbiskup Kutleša je naglasio da se ona za svetog Vinka sastoji u tome da sve što činimo ili govorimo nema u sebi nikakvo proturječje nego da bude čisto i jednostavno, bez dvosmislenosti. Da bismo to postigli Svetac nudi jednostavan recept: odstraniti sve primjese a imati na umu samo Boga koji djeluje u jednostavnosti i milosti udjeljuje jednostavnim dušama. „Jednostavnost smjera na blaženstvo onih koji su čista srca i promatrano iz perspektive modernoga čovjeka rekli bismo da ta krepost nije u modi. Što je čovjek zamršeniji, skriveniji u svojim nakanama, što više zamućuje svoje djelovanje i zbunjuje ljude s kojima dolazi u kontakt, koji vještije krije svoje namjere i recepte za uspjeh, to stvara veći kult vlastite ličnosti. Ali to je tako daleko od pravoga štovanja Boga. Ne može se služiti Bogu i bogatstvu u kojem se god obliku ono očitovalo! Odstraniti sve primjese u svome duhu, sve što ne bi smjeralo na Boga, veliki je izazov nama koji se držimo posvećenima Bogu, kako u crkvenoj hijerarhiji, tako i u redovništvu. Često polazimo od pretpostavke da smo krenuli za njim i da je automatski sve što činimo samo zbog njega. Mislimo da nas u ovom ili onom zaplitanju, kalkuliranju, zatvaranju… opravdava položaj, dužnost, zadatak, potreba da zaštitimo svoj poziv ili instituciju. Ali to, kaže sv. Vinko, nije tako. Ako zaboravimo na potrebu preispitivanja motiva vlastitog djelovanja iz odnosa s Bogom, ako ne budemo odstranjivali sve što ne smjera na njega, onda sve što činimo može bit ne samo lišeno čiste nakane nego i svetogrdno. Rekao bih da je u lukavom i dvoličnom svijetu jednostavnost najjača zaštita Božjih prijatelja jer se, kako kaže psalam 9., grešnici zapliću u vlastita djela. Također, jednostavnost nije samo plod čiste nakane nego i sredstvo kojim se volja i djelovanje osposobljuju za nju. Stoga drage sestre ne bojte se ove kreposti jer će, kad ju usvojite, ona biti vaša zaštita i približit će vas potrebnima kao sestre i kao majke.“

Druga krepost koju je utjelovio sv. Vinko i koju je nalagao svojim svećenicima i sestrama je poniznost. Za nju prepoznaje tri uvjeta: da s apsolutnom iskrenošću sebe smatramo vrijednima prijezira, da nam bude drago što su drugima poznate naše mane i slabosti pa nas zbog toga preziru i da skrivamo i ono malo dobra što Bog čini po nama te to pripisujemo Njegovu milosrđu i zaslugama drugih. Ova krepost, nastavio je mons. Kutleša, „smjera na blaženstvo siromašnih duhom kojima je obećano Kraljevstvo nebesko. Doista, ako ćemo na ove stvari oko poniznosti gledati u duhu moderne psihologije i filozofijâ koje promoviraju afirmaciju vlastite osobnosti, prava, uspjeha, onda su one ludost. Ipak, ludost svijeta Božja je mudrost i sâm primjer Isusove poniznosti i prepuštanja poniženju dovoljan je da se zapitamo o mudrosti koju poniznost krije. Smatrati se vrjednijima prijezira i radovati se što nas drugi preziru zbog naših slabosti umjesto da nam udjeljuju časti, na liniji je istine o nama samima kao slabim stvorenjima. U takvome stanju svoje ljudske naravi podložniji smo napastima tijela, svijeta i oholosti života od kojih nas samo poniznost može zaštiti. U ovoj duhovnoj perspektivi, ono što nam se psihološki čini odbojno i mrsko zapravo je najveće naše dobro.“

Nadbiskup je nadalje istaknuo da je poniznost tako potrebna u našim međuljudskim i posebno unutarcrkvenim odnosima. „Potrebna je autentičnoj izgradnji zajedništva i rasta u svetosti svake pojedine osobe. Neizbježno je naime da u našem saobraćanju svakodnevno dolazi do nesporazuma i nerazumijevanja. Ako bismo uvijek postupali po svojoj naravi, vraćali osvetom na uvredu, parničili se pred sudovima zbog povrijeđena ega ili ponosa, tražili zadovoljštinu od ljudskih vlasti zbog povrede dostojanstva, izostanka priznanja ili pohvala, ako bismo dopustili da nas vodi uvrijeđenost i bijes, promašili bismo potpuno svoj kršćanski a kamoli svećenički i redovnički identitet. Drage sestre, toga je previše među nama, osobito u crkvenim i redovničkim strukturama. Molimo za duh poniznosti, praštanja i osjećaja za Crkvu i ono što je njezino.“

Osvrćući se na treću vrlinu koju ističe sv. Vinko – revnost za duše – nadbiskup Kutleša je kazao da ova krepost smjera na blaženstva krotkih, milosrdnih i mirotvoraca. „Vrhovni princip sveg crkvenog institucionalnog djelovanja i crkvenih zakona je spasenje duša. Ako to izgubimo iz vida onda naravno puno toga nema smisla, lako se obezvrijedi crkvena i redovnička disciplina, lako se naše djelovanje pretvori u puko humanitarno. Ako Bogu posvećene osobe, svećenici, redovnici i redovnice ne budu znali saobraćat s dušama, pratit duše, pokazivat im put k Bogu, oduševljavat ih za Boga, onda čemu posvećeni život. Crkvi se danas zamjera prevelika birokritiziranost. Posebno ako promatramo djelovanje Crkve u zapadnim naprednim demokracijama, ne možemo zanijekati mnoga djela Caritasa, pomoći ljudima u nevolji, otvaranje svima ne samo istomišljenicima. Ali opet nešto nedostaje. Nedostaje jasnoća Božjega zakona, nedostaje zajednički konsenzus oko istine. A sve je to tako jer se prestalo računati s nadnaravnom dimenzijom.“

Sveti je Vinko jasno opazio zapuštenost puka koja je bila posljedica duhovne zapuštenosti klera, nastavio je nadbiskup ustvrdivši da je i danas slična situacija. „Briga za duše ne traži samo intelektualno osposobljene svećenike i redovnike već ljude koji su vlastite duše iskovali u kovačnici Duha Svetoga, koji su baš kao i sveti Vinko prošli noći vjere i naučili se pokoravati Duhu, sebi nanositi silu odlučno se opredjeljujući za rast Božjega kraljevstva umjesto popuštanja napastima lijenosti i bezosjećajnosti. Gorljivost za duše drage sestre, zahtijeva od vas perspektivu koja je drukčija od svega što sugerira svijet. Svijet će tjelesnim očima lako razumjeti tjelesno i ponudit recepte za otklanjanje bora, ublažavanje bolova, pomoć socijalne skrbi, postizanje vrhunskih profesionalnih rezultata. Ljudi neće od vas tražiti recepte za to nego za boli duše, tražit će odgovore na pitanja o onome iza. Jeste li, jesmo li spremni odgovoriti s blagošću i donijeti mir preplašenim srcima. Jesmo li kadri prepoznati potrebe duša? Zbog sveg ovog bogatstva i aktualnosti Vinkove poruke, bude mi žao kada ga se promatra isključivo kroz tjelesna djela milosrđa, kroz apostolsku djelatnost zanemarujuću cijelu priču o potrebi tesanja i oblikovanja vlastite duše da bi sve to radili u Duhu Božjemu, kako bi Duhom progovorili dušama i probudili u njima čežnju za Bogom. Ako sami ne gorimo, kako ćemo zapaliti druge? Učimo od svetoga Vinka!“

Svoju je sadržajnu propovijed nadbiskup završio citatom iz spomenute knjižice: „Jedino Duh Sveti daje nam snagu biti jednostavnima, poniznima, blagima, umrtvljenima i zanesenima. Da bismo tako živjeli treba, dakle, djelovati na taj način i moliti da to postignemo.“ Potaknuo je nazočne sestre da mole za obnovu Crkve i naših zajednica u duhu kreposti svetoga Vinka.

Na kraju misnoga slavlja riječ zahvale nadbiskupu, svima koji su pridonijeli ljepoti slavlja i svima koji su povezani sa sestrama milosrdnicama na bilo koji način uputila je provincijalna poglavarica Provincije Naviještenja Gospodinova - Split s. M. Andrijana Mirčeta.

Već više od 400 godina Vinkova karitativna družba pomaže patnicima i bolesnicima, odbačenima i napuštenima, u bolnicama, klinikama, domovima za starije i nemoćne, školama, vrtićima i privatnim kućama te zbrinjava i napuštenu djecu. Sestre milosrdnice djeluju uspješno u crkvenim, školskim, fakultetskim i zdravstvenim ustanovama. Družba sveukupno ima nešto manje od 600 sestara milosrdnica, od čega su 162 redovnice splitske Provincije. U Split su došle 1875. godine, a danas u provincijalnoj kući u Splitu žive 62 sestre. Prošle godine otvorile su internat za studentice i ove godine u njemu imaju 11 studentica. U malom dijelu samostana od ožujka ove godine smjestile su (bez naknade) šestero Ukrajinaca i Ukrajinki. Također, pružaju smještaj ženama koje u Split dolaze na liječenje i studenticama koje ostanu bez studentskog smještaja. Svakoga dana sestre podijele oko 30 toplih obroka potrebnima, novčano pomažu siromahe te usko surađuju s Udrugom Most. Tri sestre iz Provincije djeluju u misijima na Salomonskim Otocima. U sestrama milosrdnicama se uistinu ostvaruje ono što im je njihov utemeljitelj sv. Vinko zadao: „Siromasi neka budu vaši gospodari.“

smn.hr

Fotogalerija (SBC)

08.jpg

SPLIT - Kapela Navještenja Gospodinova

NEDJELJA
7.00 – Molitva časoslova

7.30 – Sveta misa

PONEDJELJAK – SUBOTA
6.30 – Molitva časoslova
6.50 – Sveta misa

ČETVRTAK
7.30 – 18.00 – Euharistijsko klanjanje