SLAVLJE SV. LUJZE U SPLITU

 Proslavu svetkovine naše duhovne suutemeljiteljice sv. Lujze de Marillac u našem smo splitskom samostanu započele na njezinu uočnicu molitvom I. večernje i krunice, čime smo se u duhu ujedinile s cijelom Vinkovskom obitelji u Hrvatskoj.

Naime, na poticaj Nacionalnog vijeća Vinkovske obitelji u Hrvatskoj, a uz Papin dan, naše su zajedničke prošnje te večeri bile uzdignute Bogu s posebnim nakanama; molile smo za Svetog Oca te za prijeko potreban mir u cijelome svijetu, za koji se on nesebično zalaže i zbog čega je izvrgnut mnogim kritikama. Uz nas sestre, u molitvi su aktivno sudjelovali i članovi Udruge sv. Vinka i Marijanske vinkovske mladeži sa sjedištem u našem samostanu. Naše zajedništvo u molitvi i u istoj karizmi, bilo je najljepši uvod u svetkovinu i odraz je žive prisutnosti vinkovskog duha koji i danas nadahnjuje, okuplja i potiče na služenje.

Na samu svetkovinu, 9. svibnja, slavlje je započelo pjevanom Jutarnjom, a nastavljeno misnim slavljem koje je predslavio don Ante Antunović, naš kapelan. On je istaknuo, kako u uvodnim mislima tako i u homiliji, kako autentična kršćanska ljubav nije tek prolazan osjećaj, već svjesna odluka koja se očituje u konkretnim djelima te dodao da put svetosti započinje malim koracima učinjenim s ljubavlju i potpunim pouzdanjem u Božju snagu. U tome nam je, rekao je, svijetli uzor sv. Lujza, koja je usred stvarnih životnih poteškoća u potrebniku prepoznavala Kristov lik.

Naše duhovno poniranje u karizmu milosrđa tog je dana dosegnulo svoj vrhunac pjevanom Večernjom i svečanim misnim slavljem koje je predslavio don Ivan Marić. On je pak u svojoj homiliji istaknuo snažne evanđeoske glagole — dadoste, napojiste, primiste, zaogrnuste, pohodiste — koji nam posvješćuju činjenicu da nas vjera uvijek iznova stavlja u pokret čineći služenje jedinim mjerilom po kojem će nam se na koncu suditi. Upozorio nas je pritom na tri opasnosti koje vrebaju suvremenog kršćanina: prva je opasnost od pretjeranog „duhovnog“ tumačenja evanđelja koje zanemaruje Bogom dane talente, ali, rekao je, zdrava je ambicija važna dok god ne postane sredstvom nadmetanja i oholosti. Druga je opasnost od čistog aktivizma u kojem se čovjek gubi u projektima i planovima zaboravljajući na iskrenu molitvu koja jedina drži oči srca otvorenima za prepoznavanje Krista u potrebitima. Kao treću opasnost naveo je sklonost traženju potrebitih negdje daleko, a ne među onima koji su neposredno pored nas, gladni lijepe riječi, osmijeha ili jednostavne ljudske srdačnosti. U snažnom zaključku don Ivan nas je podsjetio kako je Krist čitavo Evanđelje sažeo u gesti pranja nogu na Veliki četvrtak i u potpunom sebedarju u euharistiji koju je zapečatio žrtvom na križu dajući nam primjer za nasljedovanje. Poručio je da nam se služenjem ništa ne oduzima, već nas ono istinski oslobađa i osposobljava za puninu života u radosti. Ako smo Gospodina ljubile i prepoznavale u najmanjima, rekao je na kraju, On za nas na koncu vremena neće biti sudac kojeg se bojimo, već ljubljeni Zaručnik kojeg radosno iščekujemo.

Euharistijska je slavlja tog dana svojim pjevanjem uveličao sestarski zbor pod ravnanjem maestre s. M. Mirte Škopljanac-Mačina.

Na koncu nam je ponoviti i usvojiti: Sveta Lujza de Marillac svojom životnom i duhovnom baštinom poručuje da kršćanski poziv nije u apstraktnim idejama, već u konkretnim „glagolima ljubavi“. Ona nas poziva da svaki dan nastojimo oko toga da naše djelovanje ne bude puki aktivizam nego da u svakom čovjeku, osobito onom najpotrebnijem, prepoznamo živo Kristovo lice. Snaga za takvo služenje ne izvire iz naših ljudskih napora, već iz duboke ukorijenjenosti u molitvi i Božjoj prisutnosti. Nasljedovati svetu Lujzu danas znači donijeti odvažnu odluku: malim koracima, ali s velikom ljubavlju, činiti svijet boljim mjestom, svjesni da ćemo na koncu biti suđeni upravo po mjeri dobrote koju smo iskazali svojim bližnjima, posebice onoj najmanjoj i najpotrebnijoj braći i sestrama.

(sad)

• Sljedeće