Marijin dvor - Lužnica - U znaku zahvalnosti

U okrilju duhovnoga mira, tišine i ljepote Marijina dvora u Lužnici, od 26. veljače do 1. ožujka održan je susret sestara koje ove godine obilježavaju značajne obljetnice svojih redovničkih zavjeta. Bio je to hod zahvalnosti za 10, 15, 20, 30, 35, 40 i 45 godina vjernosti Gospodinu, kojem su se odazvale dvadeset i tri sestre iz naših triju provincija (Zagreb, Split, Sarajevo), svaka sa svojim jedinstvenim putem služenja, no ujedinjene u istom pozivu na milosrdničko poslanje.

Program je započeo u ozračju sestrinske ljubavi, srdačnim pozdravom vrhovne poglavarice č. m. M. Jelene Ikić, koja je u svom obraćanju naglasila važnost ovakvih susreta za snaženje identiteta i zajedništva Družbe. Istaknula je kako su jubileji živi znakovi Božje prisutnosti u svijetu i prilika da se iznova, s punom sviješću, ponovno izrekne „Evo me!“ Onome koji nas je prvi pozvao.

Duhovnu obnovu – razmatranja, koja su, uz euharistijska slavlja, bila srce ovih dana, vodio je vlč. Odilon-Gbènoukpo Singbo. Promišljajući nad dubokim i nadahnutim svetopisamskim tekstovima, vlč. Odilon prožeo je cijeli susret temom zahvalnosti promatrajući ju kroz različite vidove kršćanskoga i redovničkoga života. Tako se na samom početku zaustavio na zahvalnosti za dar poziva napominjući da su sve prepreke koje nas u životu sustignu zapravo razlozi za zahvalnost, a to što smo izdržali i ustrajali, Božja je milost u nama. Govoreći dalje, uputio nas je u zahvalnost na promašenim smrtima i na umiranju sebi kroz kliktaj „Veliča!“ po uzoru na Blaženu Djevicu Mariju, Anu i psalmistu u Psalmu 30. Put zahvalnosti dalje se nastavio razmišljanjem o teologalnom razumijevanju vjere kroz Marijin model življenja vjere: predanje – osluškivanje – budnost; Pavlovu budnost: primljenu vjeru – iskustvo vjere – podijeljena vjeru; i evanđeoski model na temelju misli „Sve što vam rekne učinite!“ ili „Na tvoju riječ…“ po kojima poslušnost prethodi razumijevanju, a vjera traži određeni rizik. Nakon ovog teologalnog pogleda vlč. Odilon pozvao nas je na zahvalnost za dar prijateljstva stavljajući pred nas dvije osobe – obje kompleksne na svoj način, ali i obje iz kruga bliskih Isusovih prijatelja – Juda (sebedarje ili izdaja) i Petar (sentimentalizam ili križ), da bi govor o toj zahvalnosti završio s pet dimenzija prijateljstva sv. Tome Akvinskog u kojima svaki istinski čovjek želi svome prijatelju: 1. da postoji i živi; 2. svako dobro; 3. činiti mu dobro; 4. uživati u njegovoj prisutnosti; 5. podijeliti s njim vlastite radosti i žalosti. Na kraju, govoreći o zahvali na ostvarenim mostovima, ljestvicama i djelima pred sestre je stavio slike poziva prvih učenika i apostola počevši od Ivana Krstitelja i njegovih učenika pa do Andrije i Petra jer u svakom od njih ostvaruju se mostovi, postavljaju ljestvice vrijednosti i očituje djelovanje u kojemu se spoznaje vlastita slabost i Božji blagoslov kao nagrada za naše nastojanje.

Govoreći općenito, zahvalnost je u nagovorima vlč. Odilona zasjala ne samo kao ljudska vrlina, već kao temeljni duhovni stav koji preobražava svakodnevicu, liječi sjećanja i otvara srce za nove milosti. Sestre su bile pozvane ponirati u dubine vlastitoga poziva, prepoznajući Božju ruku u svim životnim dionicama – od prvih koraka u samostanu do zrele predanosti u kasnijim godinama. A vrlo pohvalno se izrazio i glede ovih naših godišnjih susreta o slavlju jubileja smatrajući ih pravim bogatstvom i potičući nas da ih brižno čuvamo da ne izblijede i postanu nevažni jer itekako imaju svoju vrijednost.

U trenucima zajedništva, u kojima se polet mlađih sestara susretao s mudrošću i mirom onih starijih, zrcalila se ljepota naše redovničke obitelji. Razgovori, zajedničke molitve i euharistijska slavlja postali su prostor u kojem se svjedočilo o ustrajnosti, kušnjama, radostima i milostima. Ta je radost zajedništva potvrdila da nas upravo međusobna podrška i zajednički hod čine snažnijima u poslanju.

Ovi dani u Lužnici nisu bili samo prisjećanje na prošlost, već istinska duhovna okrepa i prikupljanje snage za budućnost. Prožeta mirom kapele te tišinom i ljepotom prirode, svaka je sestra u svojoj intimi mogla još jednom zahvaliti za dar svog poziva.

Odlazeći svojim zajednicama, sestre jubilarke sa sobom nose obnovljen žar i duboku zahvalnost svima koji su ovaj susret omogućili, spremne nastaviti svoje služenje pogledom uprtim u Onoga koji je sama vjernost i put i istina.

s. Antonija Delonga

• Prethodno
• Sljedeće