- 05. 12. 2024.

Rim, 1. prosinca 2024.
Prva nedjelja došašća
Svim članovima Vinkovske obitelji
Draga braćo i sestre u svetom Vinku, milost i mir Isusov bili uvijek s nama!
Unatoč činjenici da je molitva tema o kojoj često raspravljamo i razmišljamo, kada sam otkrio jednu knjigu za koju brojni među vama već znaju, Ispovijesti ruskog hodočasnika, njezin opis kako moliti, duboko me se dojmio. Pokušat ću ga podijeliti s vama u ovomu pismu.
Knjigu je u 19. stoljeću napisao neimenovani ruski pisac. Riječ je o istinitoj priči o jednom čovjeku koji je sve izgubio: suprugu i sva svoja dobra. Jednoga dana čuo je tijekom propovijedi riječi svetoga Pavla: „Bez prestanka se molite!” (1 Sol 5, 17). Bio je duboko dirnut. Te ga riječi nisu ostavljale na miru.
Počeo se ispitivati i razmišljati kako bi bilo moguće „moliti bez prestanka”. Rekao je sebi: Ako je istina da Bog ne traži nemoguće od osobe, i da to traži Bog osobno, trebam pronaći način kako moliti bez prestanka.
Taj se čovjek uputio na hodočašće koje je trajalo više od 20 godina kako bi naučio odgovoriti na poziv koji ga je duboko uznemiravao. U njegovu životu ništa nije bilo važnije od pokušaja pronalaska odgovora jer je bio uvjeren da će, ako ga nađe, biti riješena sva pitanja, izazovi, poteškoće i životne borbe. Povrh toga, put k unutarnjem miru, radost, obraćenje i, naposljetku, osobno uskrsnuće postalo bi stvarnost.
Počeo je čitajući Bibliju, uvijek i uvijek iznova, slušajući brojne propovijedi, putujući od sela do sela, od grada do grada, u potrazi za savjetom mudrih ljudi. Napokon, poslije godina hodočašćenja po prostranim sibirskim stepama, susreo je jednoga starog duhovnog oca koji, korak po korak, tijekom dugih trenutaka slušanja, postavljanja pitanja, promišljanja i meditiranja, započe otvarati oči hodočasnikova srca. Evo plodova njihova susreta:
- Sjetite se, kaže duhovni otac, da nas dobra djela ne osposobljavaju za molitvu, nego nas molitva vodi k dobrim djelima. Tako, molitveno djelo dolazi prije svega.
- Hodočasnik raspozna da istinsko hodočašće nije u tome da se ide iz jednoga mjesta u drugo, nego iz vanjskoga k unutarnjemu, od stvari k srcu: k unutarnjem hodočašću. Najvažnije je hodočašće srca.
- Molitva srca sposobna je ugušiti sve strasti koje nas navode na grijeh. Doista, nema napasti ili strasti koja ne bi mogla biti pobijeđena. Molitva je štit, zaštitni oklop, čak i onda kada toga nismo svjesni.
- Naši duhovni neprijatelji moraju biti pobijeđeni odgovarajućim sredstvima, a među njima najmoćnija je upravo ustrajna molitva: njome koristimo ime Isus kao čekić koji razbija strasti i ruši ih. Treba pokušati to vjerovati. Molitva preobražava osobu.
- Isus nam je rekao da molimo bez prestanka zato što, iako možemo utjecati na količinu molitve, imamo jako malo utjecaja na kvalitetu molitve, jer tko od nas može reći da „moli dobro”?
Isusov je Duh taj koji moli u nama, milost Božja čini učinkovitom molitvu koju prikazujemo. Mi možemo samo odlučiti da ćemo moliti i u to uložiti svoju količinu: a Duh Sveti, Duh Isusov, on je taj koji će našoj molitvi dati toplinu, snagu i učinkovitost. Isus nikada nije rekao da molimo malo i s plodovima dobre kvalitete. Iskustvo ustrajne molitve uči da upućujući srce na ustrajnu molitvu, Isusov će Duh preuzeti našu vlastitu molitvu i preobraziti je u bujicu žive vode što će promijeniti cjelokupni naš život. Tada mi više nećemo moliti, nego ćemo postati živuća molitva. Svatko želi plodove molitve. Tajna je ovdje otkrivena na veličanstven način. Potrebno je odlučiti se i pokušati, a tada se molitva neće zaustaviti.
- Duhovnik je ohrabrio hodočasnika da započne prakticirati ustrajnu molitvu ponavljanjem izraza već prisutnih u Evanđelju, kao onu carinika koji, u hramu, moli Boga da mu se smiluje.
To je ta kapljica vode koja izdubljuje kamen i koja, padajući na kameno srce (jer u stvarnosti kamen je naše otvrdnulo srce) uspijeva ga raspuknuti i učiniti da se radikalno promijeni: molitva pokrene otajstveni svijet koji nema više granica. Problem tada više nije toliko znati kada moliti, nego kada prestati moliti?
Hodočasnik iznenađen otkriva da je molitva već u njegovu srcu, da ne treba ništa izmišljati, da je dovoljno raspoložiti se za slušanje već prisutne molitve i dopustiti joj da teče. Na taj način, Isusov Duh u nama je onaj koji vapi, moli, izražava se („Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: ʻAbba! Oče!’“ Rim 8, 15.) Dovoljno je staviti se u slušanje riječi Duha prisutnoga u dubini srca i dati ljudski glas božanskome glasu.
- Istinski molitelji imaju otvoreno srce: njih je posvema osvojio Gospodin koji je bezgranično milosrđe. Oni žele zagrliti svijet, oni mole za spas cijeloga svijeta, oni nose cijeli svijet u svome srcu pred Isusa i, bez prestanka, zazivlju milosrđe za sve grešnike. Ne stoga što sebe smatraju dobrima, nego se poistovjećuju s cjelokupnim čovječanstvom: oni postaju cijelo grešno čovječanstvo, osjećajući bolno težinu grijeha i neprestano posredujući da bi grijeh bio oprošten.
- U jednom trenutku hodočasnik je upitao: „Je li doista Bogu potrebno da osobe posreduju za druge? Ne bi li mogao On sam sve učiniti?“ Ne, odgovori duhovni otac, jer smo mi svi povezani kao jedno tijelo: dobro jednoga dobro je svih, zlo jednoga zlo je svih. Potrebna su nam braća i sestre da posreduju za nas.
Svijet opstoji zahvaljujući tim molitvama. Stoga su molitvene duše najkorisnije i najpotrebnije svijetu, premda to izmiče očima svijeta.
- U jednom presudnom i odlučujućem trenutku hodočasnikova traženja, duhovni otac mu otkrije tajnu koju je on žarko želio pronaći: trajno i neprekinuto zazivanje božanskoga Imena Isusova: „Gospodine Isuse Kriste, smiluj mi se!” sadrži sredstvo za neprestanu molitvu.
- Napor i borba hodočašćenja prema srcu i ustrajna molitva samo su početak, jer kamen je teško izdubiti, ali kada se dogodi eksplozija, sve se mijenja.
Dvije stvari koje su me duboko dotaknule jesu:
- da „Isus trajno moli u nama” i
- da „moliti bez prestanka” znači uskladiti svoju molitvu s Isusom koji moli trajno za nas i s nama, posredujući za nas kod svoga Oca i našega Oca, a sve to događa se u dubini našega bića: u srcu.
U ovoj avanturi ljubavi, trebamo se trajno sjećati da „tako i Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima” (Rim 8, 26). Potrebno nam je isto tako staviti se u trajno osluškivanje Isusa, njegove molitve za nas i s nama. Moramo u šutnji ili naglas, u najdubljoj odaji svoga bića, nastaviti ponavljati riječi: „Gospodine Isuse Kriste, smiluj mi se!” Na taj ćemo način postići da će Isusovo i naše srce postati toliko međusobno ujedinjeni da ćemo mi postati „molitva”.
Sveti Vinko Paulski, mistik kršćanske ljubavi, obavio je osobno to hodočašće k srcu, da bi doživio osobno obraćenje, ponavljajući naglas ili u šutnji, molitvu carinika u hramu, doslovno ili pak drugim riječima, ali s istim značenjem, tako da su se Isusovo i njegovo srce tako dobro uskladili da je Vinko osobno postao „molitva“. On je nastojao da njegovi nasljedovatelji učine isto, govoreći prvim kćerima kršćanske ljubavi: „Moje drage sestre, potrebno je da vi i ja odlučimo nikada ne izostaviti svakodnevnu molitvu. Kažem, svakoga dana, moje kćeri; ali, ako je moguće, reći ću: ne izostavimo je nikada i ne provodimo nikada vrijeme bez molitve, to jest bez uzdignuća svoga duha k Bogu“ (Coste IX).
Nek nam vrijeme došašća pomogne razumjeti sve više i više neizrecivo i neprocjenjivo bogatstvo koje nosimo u svomu srcu i trudimo se i mi sami postati „molitva“.
Vaš brat u svetom Vinku,
Tomaž Mavrič, CM
Prijevod s francuskoga:
s. M. Arkanđela Smoljo