I ove je godine, dobrotom oca nadbiskupa Zdenka Križića i pod vodstvom fra Kristiana Stipanovića – nadbiskupijskog povjerenika za redovnice, organizirana duhovna obnova i hodočašće za redovnice Splitsko-makarske nadbiskupije.

Bilo je to u subotu, 25. svibnja. U 6.30 sati, nas sedamdeset pet redovnica raznih družbi koje djelujemo na području Nadbiskupije, okupile smo se ispred crkve Gospe od Zdravlja i u dva autobusa krenule smo prema Udbini. Jedan je autobus vodio fra Kristian, a drugi naša s. Antonija Delonga, članica povjerenstva za redovnice. Svoj hodočasnički put započeli smo Anđeoskim pozdravom i molitvom Jutarnje. A kako je svibanj Marijin mjesec, rascvjetali, raspjevani mjesec, radosna smo srca pretočile svoje predanje i svoju zahvalnost našoj nebeskoj Majci u molitvu krunice i u omiljene marijanske pjesme. Putujući, divili smo se darovanim ljepotama. Vrletni, dični i opjevani starac Velebit, polja plodna, rijeke čiste, pašnjaci zeleni, mamili su naše poglede. Tako smo u molitvi i radosti stigle našem cilju.

Na Udbini nas je veselo dočekao upravitelj Crkve hrvatskih mučenika vlč. Josip Šimatović, koji nam je najprije prikazao burnu i bolnu povijest Udbine i hrvatskog naroda, koji je svoju vjernost Bogu i svoju slobodu kroz duga stoljeća plaćao vrlo skupom cijenom – krvlju, mučeništvom. Između ostaloga, istaknuo je povijesnu povezanost Gospićko-senjske biskupije sa Splitskom, od čijeg je jednog dijela godine 1185. nastala Krbavska biskupija, koja je imala svoje sjedište u Udbini sve do 1460. godine. Prvi krbavski biskup bio je mladi splitski kanonik Matej Maruta, a drži se da njegov križ, poznati zlatni Krbavski križ, također potječe iz Splita. Narod smatra taj križ čudotvornim. On se iznosi na čašćenje samo na blagdan sv. Ivana Pavla II. i na Dan hrvatskih mučenika. Crkva hrvatskih mučenika, istaknuo je vlč. Šimatović, čuva spomen na sve hrvatske mučenike, one kanonizirane, kao i one koji to nisu, ali su puno pretrpjeli i život svoj dali za uzvišene ideale, poglavito za vjeru i domovinu. Bogu hvala, usprkos stradanjima ponosnoga ličkog puka kroz povijest sve od turskih provala pa do Domovinskog rata, vjera, nada i ljubav prema Bogu i Domovini nije u njemu malaksala.

U sklopu bijele crkve na Udbini oformljen je muzej i knjižnica, koja čuva mnoge vrijedne primjerke knjiga i njezin se knjižni fond stalno nadopunjava. U to svetište dolaze brojne hodočasničke skupine, tu se održavaju razna kulturna i duhovna događanja – susreti, izložbe, predstavljanja knjiga i dr. Na okolnom području nalaze se mnoge arheološke znamenitosti kojima su ostali samo temelji, tragovi, među njima na pr. ostatci razorene krbavske katedrale sv. Jakova. Vlč. Šimatović rekao nam je i jednu zanimljivost – da je Udbina po broju sunčanih dana odmah iza Hvara.

Nakon poučnog i dirljivog povijesnog izlaganja krenuli smo u crkvu. Svetu misu je predslavio i propovijedao vlč. Josip u koncelebraciji sa fra Kristianom. U homiliji nam je postavio nekoliko važnih pitanja: Koliko vam u životu znači Božja riječ? Je li Bog doista vaš Put, Istina i Život? Znate li točno gdje vas je Bog našao i poticao na služenje? Naglasio je da češće trebamo odlaziti na izvore svoje vjere i svog poziva te zahvaljivati Bogu. Stavio je pritom pred nas lik Blažene Djevice Marije koja je veličala Gospodina za velika djela koja joj je učinio, jer tko osjeti Boga ne može zadržati radost za sebe. Nije važno, kazao je, koliko imate godina, nego koliko života imate u svojim godinama. Zato nas je na kraju potaknuo na svjedočenje duhovne radosti koja izvore iz svijesti da smo Isusove i Marijine i da nam je cilj Kraljevstvo nebesko.

Nakon svete mise slijedilo je klanjanje koje je predvodio fra Kristian. On nas je pozvao da budemo zagledane u Isusa i njemu što sličnije, navlastito po milosrđu. Na mjestu natopljenom krvlju onih koji su zbog Božjeg imena proganjani i osuđivani, trebamo biti spremne praštati poput Isusa, biti poput njega sijači ljubavi, mira i milosrđa. Trebamo biti odlučne svojim životom širiti svjetlo oko sebe. Zahvalne za Domovinu koju imamo,  zajedno s voditeljem molile smo da Dobri Bog naše odluke potpomogne svojom milošću i blagoslovi nas, naše zajednice, našu Domovinu i cijelu Crkvu.

Duhovno nahranjene, okrijepile smo potom i svoje tijelo u Pastoralnom centru, a onda, zahvalivši domaćinu na gostoprimstvo, za iskazanu dobrotu i susretljivost  krenule smo prema izletištu Slapovi Zrmanje u Muškovcima, još jednom neizmjernom daru Božjem. Središnji prostor izletišta zauzima 200 m široki slap Berberov Buk oko kojeg se nalaze ugostiteljski sadržaji i prostor za piknik i uživanje u prirodi. I do tog cilja pratio nas je vlč. Josip, pričao nam o divotama koje ćemo vidjeti i na kraju nas svih iznenadio sladoledom. Na rastanku, zapjevali smo mu Domjanićevu Hvalu i, dakako, pjesmu koja se u tom kraju ne smije izostaviti: Oj ti vilo, vilo Velebita. A mi smo se nakon toga, iskreno zahvalne Bogu, našoj Nadbiskupiji i fra Kristianu, preko Obrovca i Benkovca uputili prema Splitu, u svoje redovničke zajednice. (smtm)

07.jpg